Pitajmo iskusnije

Autor: s. Dominika Anić

Subota, 10. srpnja 2010.

Jedan je mali dječak svom ocu, koji je zbog posla neko vrijeme boravio u dalekoj zemlji, odlučio napisati pismo. U pismu je napisao kakve bi igračke želio da mu otac što prije pošalje. Međutim, taj dječak nije znao kako se šalju pisma. Nije imao pojma da pismo treba ubaciti u poštanski sandučić. Umjesto da pita svoju majku, stariju seku ili neku drugu odraslu osobu, on je pismo, jer je sve želio učiniti sam i jer nije imao povjerenja u svoje bližnje, poslao tako da ga je jednostavno bacio kroz prozor. Naravno, vjetar je pismo odnio u neki zabačeni kut i uskoro je djelovanje sunca i kiše uništilo slova, adresu i napokon rastvorilo papir. Pismo nikada nije stiglo u očeve ruke. Uzalud je dječak čekao odgovor, uzalud mu je srce jače zakucalo na svaki šum iz dvorišta. Igračke nisu stizale. Je li otac za to bio kriv?

A mi, nismo li mi često kao molitelji slični ovom dječaku? Često ne znamo kao moliti. Ne možemo reći da nas nema tko poučiti. Imamo svećenike i učitelje. Ali ako i nemamo imamo Boga koji nam je dao sebe i svoju majku za primjer. Ali, ne, mi u svojim okorjelim srcima ne želimo prihvatiti da i u duhovnim stvarima postoje zakonitosti, neki propisani red. Htjeli mi to ili ne, duhovni svijet ipak ima svoje sandučiće za pisma, svoje adrese, svoja slova i znakove. Zar ćemo se i u buduće osjećati kao siročići za koje otac ne mari i bacat ćemo svoja pisma kroz prozor iz jednostavnog razloga jer smo suviše oholi da bismo postupili kao što je red da postupaju neuki. Mi ćemo možda i dalje optuživati oca da je okrutan, da ne mari za djecu ili čak da i ne postoji.

Ponizimo se i pitajmo one koji su iskusniji od nas, koji su hodili duhovnim putem ispred nas.